Prvakinje Intro

Tolstoj, Camus, Nabokov. Osim posla koji su obavljali, još im je jedna stvar zajednička. “Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.” “Danas je umrla mama.” “Lolita, svjetlo mog života, oganj mojih prepona.” Prve rečenice njihovih romana neke su od najpoznatijih prvih rečenica u povijesti književnosti. I sve su „nalik jedna na drugu“, ali i posebne na svoj način. O prvoj rečenici puno toga ovisi, kako ćemo nastaviti čitati roman, hoćemo li uopće nastaviti, koje ćemo emocije razviti prema njemu, kakvog smo raspoloženja ušli na nepoznati teren i što smo sve tamo zatekli. Okuse prvih riječi nosit ćemo utopljene negdje u podsvijesti, baš kako (nam) je to Proust činio s Madeleinom u lipovom čaju. Pretpostavimo da su vremena lektira, zadaćnica i informativki daleko iza nas i da danas čitamo onako kako su nam nekoć govorili da moramo učiti: „s razumijevanjem“. Divna stvar kod odrastanja je što više ništa ne moraš. Samo želiš. I to baš onda kada želiš. Više ne pijemo zato da ne ostanemo jedine trijezne osobe na tulumu (barem se nadam). Danas smo odrasli ljudi koji bi trebali znati uživati u čaši(ci) omiljenog napitka. Ili je samo stvar u prefiksu? Napiti se ili opiti se? Vratimo se mi na čašicu literarnog razgovora. „Prvakinje“ s vama žele podijeliti poznate, nepoznate, bizarne i čarobne prve rečenice. One koje puno više govore o nama, nego o djelu. Jer smo napokon dovoljno veliki da ih možemo razumjeti.

Za kraj jedan znanstveni početak. Darian Leader, psihoanalitičar i njegovo djelo „Zašto žene pišu više pisama nego što ih šalju” odabrani su za prvu “prvakinju”:

„Znam te“ je vjerojatno najgora stvar koju muškarac može reći ženi i najbolja stvar koju žena može reći muškarcu.“

Znani i neznani, dobrodošli!