"Njoj ti se nikam' ne žuri"

Strina Mara, iako zvuči kao lik iz Gruntovčana, uistinu postoji.

I stvarno mi je strina.

Uz rubac koji godinama ne skida s glave, poznata je po još jednom životnom asesoaru: mudrosti koja zaiskri iz svake riječi.

Često je se sjetim, posjećujem je, nažalost, rjeđe.

Iako je protagonistica mnogih priča koje se prenose s koljena na koljeno i prisutne su na svakoj obiteljskoj veselici koja iole drži do sebe, nedavno sam prvi put čula njezinu dijagnozu upućenu, prije gotovo 4 desetljeća, majci predškolske djevojčice koja je neko vrijeme provela kod rodbine na selu.

Nisu ni izašli iz svog bijelog Kadeta, moja je mama već pitala: „Kakva je bila?“.

Mara joj je, smireno i s neskrivenim divljenjem prema osobini koju će upravo dijagnosticirati, saopćila: „Čuj.. njoj ti se nikam' ne žuri..“

Nemalo me iznenadila ova rečenica.

Ne samo zbog njezine poetičnosti, koja je opipljiva, iskrena i zaslužuje barem neki naslov, ako ne i nešto više.

Šokirala me ta lakomislena i opuštena djevojčica.

Što joj se dogodilo u međuvremenu?

Ne brinite se, neću ulaziti u žarišta neuroza i inih „oza“ koje su se, u međuvremenu, nastanile u nekoć opuštenom djetetu.

Ovaj put bez analiza i anamneza.

Samo savjet i želja.

Novogodišnja, ovogodišnja, godišnja.

Nemojte se nikam' žuriti.

Vratite se sebi. I selu. Posjetite svoju strinu i kušnite je u rubac.

I, sretno vam novo leto.