Riječni tok Vol. 5

Mi djeca s Kolodvora Mašte u najmlađoj smo se dobi nekako specijalizirali za određene junake i junakinje koji su nam omogućavali da jednom kartom putujemo što duže i što šarenije.

Svatko je imao svoj peron i sjedalo u kojem je najviše volio sjediti. I idealnog susjeda kraj sebe. Petra Pana. Malog princa. Alisu.

Potonja junakinja danas slavi svoje rođenje.

Tri godine prije nego što će objaviti rukopis, pseudonimni Lewis Carroll na jednom je putovanju zabavljao kćeri svog prijatelja pričom o djevojčici Alisi, čime je draga Alisa ušla u kategoriju mojih idola iz djetinjstva rođenih početkom srpnja (ruku na srce, mislim da u životu „nikoga nisam voljela tako“ kao Toma Cruisea).

Obožavala sam njezine haljine, trake za kosu, neobično društvo i, naravno, svečani trenutak svake djevojčice koja iole drži do sebe i svojevrsnu inicijaciju u crème de la crème vrtićke škvadre: priređivanje čajanke.

Ne mogu reći da sam se, u posljednjih nekoliko desetljeća, puno odmaknula od haljina i trakica, i dalje volim priređivati čajanke, samo je jedna sitnica danas drugačija.

Vrijeme.

Njegovo poimanje i prihvaćanje činjenice da nam doista, koliko god ovo što slijedi bilo utopljeno u kliše poput kolača u čaj, sve dolazi onda kada smo za to spremni.

Kad smo jako mladi, uživamo i živimo, nemajući velikih predodžbi o njegovu tijeku.

U starijim mu danima zamjeramo što je prolazilo tako strelovito brzo.

U srednjima smo jednostavno ljuti, ne ulazeći u velike dubine, ljuti smo jer smo ljuti. Jer je život okrutan i čini nas takvima. A vrijeme je njegov najveći saveznik.

A sve bi bilo toliko jednostavnije kada bismo mu se samo mogli pustiti u ruke i hodati.

„Dovoljno hodati“.

I, naravno, više slušati Mačku Koja Je Pojela Kanarinca.

„Mica-Maco Koja Je Pojela Kanarinca“, počela je prilično bojažljivo, jer nije imala pojma hoće li joj se to ime svidjeti; ona se, međutim, na to samo još malo šire nasmiješila. „Vidi, dosad joj se svidjelo“, pomislila je Alisa, pa nastavila: “Biste li, molim vas, bili ljubazni, pa mi rekli kamo da krenem?“

„To u velikoj mjeri ovisi i o tome kamo ste namjerili“, odvrati Mačka.

„Nije mi ni važno kamo..“ reče Alisa.

„Onda nije važno ni kojem putem da krenete“, reče Mačka.

„… dokle god je nekamo“, dodala je Alisa objašnjenje.

„O, to će vam svakako uspjeti“, reče Mačka, „samo ako budete dovoljno hodali.“