Prvakinje Vol. 6

Kada bih rekla da me Irena Vrkljan, svojim autobiografskim romanom „Svila, škare“, naučila što to znači biti ženom, izvrgla bih se velikoj patetici i pompoznosti.

Ali bih bila u pravu.

„Moja majka sjedi u jednoj sobi na 4. katu u Zagrebu i ne može izreći svoju tjeskobu“.

Već prvom rečenicom otvaraju nam se vrata u 2 opća mjesta ženskog pisma, ali i poimanja ženskog, unutarnjeg i vanjskog.

Mama.

Tjeskoba.

Mislim da me rijetko kada neka slika uspjela toliko uznemiriti kao ona malene djevojčice, već među prvim stranicama romana „Svila, škare“, koja u trgovini materijalima doživljava šok, strah i nevjericu grubim činom prodavačice koja je oštetila uzorak morskog konjića na svili, odrezavši mu glavu (dok muškarci imaju konjsku glavu u „Kumu“, mi oplakujemo dekapitiranog morskog konjića čija je „glava ostala u trgovini, u bali svile na polici“).

Princip ženskosti utkan je u nas poput iste te „sjajne svile u balama“ iz jedne beogradske trgovine materijalima.

Od njega ne možemo pobjeći. I ne moramo. Jer jednog dana ista ta svila formirat će se u haljinu, suknju, odijelo, košulju… ono što ćemo nositi cijeli život i što će nas štititi od vanjskih uvjeta, ali nas i činiti privlačnima, uniformiranima, odraslima, korisnima, bitnima. Ovisi o tome kako će nam prianjati uz tijelo. I koji ćemo kroj koristiti (nadam se, uvijek onaj iz Burde :)).

Ono što me ova knjiga naučila, baš kao i jedno veliko životno putovanje zvano Filozofski fakultet, je da o svemu treba pričati, netko te naprosto treba naučiti da ti ta haljina neće uvijek biti ispeglana i čista, da će imati nabore, fleke i odrubljene glave. Ali će biti dio tebe. I nosit će tvoje priče, uloge i ljude koji su ti dodijeljeni. Kao i one koje smo si sami dodijelili.

U tome je sva ljepota.

Nositi se sa svojim demonima, traumama, poslovicama i lekcijama kojima su nas filali žlicama velikima poput onih najgoreg čušpajza koji smo morali jesti da narastemo. A onda kad napokon odrastemo, krenemo filati sami sebe.

Ovo je knjiga čija je posljednja rečenica za mene čak i bitnija od prve.

Jer mi daje recept. Kako što bolje probaviti bezukusni čušpajz.

„Pisati. Usprkos šumovima u glavi.“

Dokumentirati, dijeliti, slaviti, oplakivati… Živjeti.

I naučiti baratati škarama onako kako mi to želimo.

Sačuvati morskog konjića i njegovu glavu.

Ali, prvenstveno, sačuvati svoju.