Prvakinje Vol. 5

Krasna stvar kod putovanja u stranu zemlju je kad sa sobom u koferu povedeš istomišljenike i istojezičar(k)e s kojima u svakom trenutku možeš podijeliti impresiju (čitaj: trač) o nekom, znajući da te nitko neće razumjeti.

Znam da nije pristojno, ali mi, cure s filozofskog, volimo si utvarati da to radimo elegantno i otmjeno (koja zabluda)..

Jedna se takva minijatura dogodila na davnom studentskom putovanju u Francusku.

Od silnog broja ljudi koje smo upoznali na putovanju, moje prijateljice i ja posebno smo zapamtile djevojku koja se od svih isticala nečim što tada još nismo mogle definirati, osim što smo komentirale kako je „prava predstavnica svoga grada“. Parižanka. Vitka, taman onoliko koliko treba, elegantna, niti jedan modni detalj nije bio ni previše, ni premalo. Istaknutog nosa, koji joj je davao neki magnetizam, tako da ju jednostavno nismo mogle prestati gledati. Divljenje je ubrzo preraslo u drvlje i kamenje (samo verbalno, i samo na hrvatskom, naravno!) jer je jednoj od nas otela dečka (za priču i taštinu autorice iste sasvim je nebitno kojoj).

Sjetila sam je se nedavno kad sam na dar dobila knjigu „Kako biti Parižanka u svakoj prilici.“

Neočekivana prva rečenica koja puno više govori o nama, nego o neobičnoj djevojci iz jedne davne ljetne avanture.

„Ne, Parižanke ne posjeduju gen mršavosti, nisu uvijek lake za podnijeti i ne, nisu savršene majke.“

Ah, da sam to samo znala tada..