Život u 16 slogova

Za Mašu

Što sam starija, suze mi sve više znače sreću, a sve manje tugu.

Tako su mi se valjda žlijezde posložile.

Prije nekoliko dana prijateljica me odvela u Pariz.

Slavile smo rođendan njezine sedmogodišnje djevojčice i moje marljive učenice francuskog jezika.

Slavile smo mi puno više od rođendana i u svega nekoliko dana suzama, smijehom, fotićem i ostalim pomagalima bilježile sve magične trenutke koje smo pokupile usput.

Ovo je priča o jednom od njih.

O sreći, čistoj kao suza.

Petak popodne.

Jedan od onih dana u kojem se gotovo savršenim ritmom izmjenjuju sunce i oblaci. Dovoljno je toplo da ti bude lijepo, a kada se i primakne bojazan da će ti u jednom trenutku postati vruće, pojave se oblaci i rastjeraju i sunce i strah.

Nakon što smo namignule Notre Dame i fotkale se s mostovima, otišle smo do „Shakespeare and Company“, jedne od najpoznatijih knjižara na svijetu.

Mirisanje, listanje, preznojavanje prije odabira knjiga i sretan izlazak iz jednog od najtoplijih i najboemskijih književnih kutaka po kojem smo se imale sreće smucati.

Sjele smo malo van, napunile boce vodom s fontane, poslušale djelić koncerta i krenule dalje.

Zaustavile smo se još samo kratko fotografirati zanimljivu ženu koja je sjedila ispred knjižare pišući nešto na malenoj crno-zlatnoj pisaćoj mašini.

Na stoliću je stajao natpis.

Free haiku.

Iskreno, u prvi me mah više od haikua zaintrigirala njezina čipkasta bluza i neobične narančaste cipele.

A onda je našoj maloj slavljenici napisala pjesmu.

Vidjevši što je napisala Maši, morala sam sjesti preko puta nje jer sam znala da ću do kraja života žaliti ako to ne učinim .

Tražila je samo jednu informaciju o meni.

U sekundi mi je kroz glavu prošla cijela moja životna anamneza i bila sam sigurna da će mi ista ta glava izbaciti neku debelu Dawson's Creek patetiku à la došla sam u Pariz pronaći sebe, što je to sreća, jesam li donijela dobre odluke u životu, zašto je potonji tako težak itd.

Na kraju sam joj samo rekla da „volim riječi“.

Ona je rekla da joj se sviđa moja ogrlica, a onda se nekoliko sekundi umirila i krenula kuckati po zlatnim tipkama.

Nisam imala snage pred njom pogledati što je napisala.

Samo sam joj zahvalila i rekla kako mi se sviđa njezina pisaća mašina.

Nadam se da će se vama svidjeti „moj“ haiku.

I da ćete dobiti priliku da ga netko napiše za vas.

Ili ga, jednostavno, napišite sami.

Stvari koje su „priceless“ najčešće nemaju „price“.

Nemaju etiketu, niti kod.

I samo su stvar trenutka.