Prvakinje Vol. 2

„Susjed“ Marine Vujčić prije dvije je godine dobio nagradu V.B.Z.-a za roman godine. „Psihološka drama“, „knedla u grlu“, „stubišni triler“ sintagme su koje su se nizale uz ovaj zaista osebujan tekst čija je junakinja toliko prosječna da je to natprosječno. Podstanarka, državna službenica, gotovo patološki rutinirana u svojim kretanjima. U zavadi je s familijom koju krivi za svoj životni neuspjeh, nema prijatelja, ni prevelikih životnih radosti.

Sve dok se u zgradu ne useli On. Susjed.

Špijunaža, triler, drama, romantika, komedija… i u jednom trenutku sve i ništa od navedenog. Ne sjećam se kada sam zadnji put iskusila tolike navale crvenila na obraze za vrijeme čitanja neke knjige, vjerojatno još od Zagorkinih Siniše i Nere, doduše, iz sasvim drugih pobuda. Jedan od razloga zašto je cijeli svijet poludio za serijama koje su postale gledanije i komentiranije od filmova sigurno leži i u činjenici da se, ne samo vežemo uz likove, već nas uzbuđuje, fascinira, pa i nerijetko šokira kako se likovi vrtoglavo mijenjaju, tu pred našim očima. I u našim očima. Svatko tko je barem jednom pogledao „Breaking Bad“ zna o čemu pričam. „Susjed“ je knjiga koja se upravo tako čita. Zato je možda bolje da to radite u privatnosti vlastitog doma ako ste iole introvertirani i nerado u javnosti ispuštate zvukove koji bi mogli popratiti određene scene i impresije.

A, da. Prva rečenica.

„Sedam i petnaest ujutro, to je naše vrijeme.“