Stihija Vol. 2

Kažu da je taj trinaesti dan lipnja 1873. godine bio petak. Ovotjedna rođendanska Stihija, u svečarskom i pomalo himničnom tonu, posvećena je velikom Matošu.

S „Utjehom kose“ susrela sam se dosta rano, u malom, srednjem, obaveznom i slobodnom obrazovanju. U onom obveznom odradili smo je školski. U onom „izvaninstitucionalnom“ netko je rekao da je pjesma nekrofilska. Tada sam se prvi put susrela s tim terminom. Nisam znala što da mislim.

Danas, više od 20 godina kasnije, znam. Ne mislim ništa. Puštam Gustavu, ali i svim njegovim stihijskim kolegama, da me nose, šamaraju i zavode. Za razliku od mog uobičajenog genetskog koda, ovdje ne analiziram, seciram, prekrajam i dvojim, trojim…

Kad bi sve bilo tako, život bi stvarno bio pjesma.

„Utjeha kose“

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.

U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,

Na visokom odru, agoniji svijeća,

Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao

U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,

Sumnjajući da su tamne oči jasne,

Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,

Sve, što očajanjem htjedoh da oživim.

U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.

Samo rosa tvoja još je bila živa,

Pa mi reče: – Miruj! U smrti se sniva.