Riječni tok Vol. 2

U jednoj od svojih blogobojaznih ispovijedi deklarirala sam se kao ona koja je slušala tekst dok su svi oko nje slušali glazbu.

To, dakako, ne znači da je nisam svjesna.

Naprotiv.

Ali riječi su me uvijek nekako više odvlačile u svoj svijet.

Poput određenih filmova, serija i knjiga, pojedine se pjesme uprizore u određenom trenutku života. Možda zato jer ih baš tada trebaš. A možda i nema razloga. Samo dođu.

Evo tko mi je pokucao na vrata dok sam razmišljala o stihovima u hrvatskoj glazbi.

Samo rečenice.

Samo sretni dani.

1. „Pamtim samo sretne dane“: malo je već izraubano reći kako je ovaj stih izašao iz okvira pjesme i počeo živjeti svoj život. Ali tako to bude s velikim stvarima. Osobno, volim je koristiti kao mantru kad osjetim da sam blizu ruba i treba mi neki komadić optimizma da me vrati u igru. Ne mogu reći da je uvijek pomoglo, ali radimo na tome Gabi, Arsen i ja.

1. „Sanjajući uvijek idem k tebi“: bila sam upola mlađa nego sada, pjesmu sam vjerojatno čula na radiju i sjećam se kako sam se brže-bolje uhvatila za svoju magičnu bilježnicu i, gotovo religiozno, upisala ovaj stih. Još uvijek ih čuvam. I bilježnicu i osjećaj.

1. „Potrošimo se kao glavne uloge“: nadam se da nisam jedina koja u ovom stihu vidi više od poziva na sex 🙂